Sta je Lirika ili Poezija

LIRIKA ili LIRSKA POEZIJA ( prema imenu za muzički instrument lira ) skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i saosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu. Kako taj doživljaj često podrazumijeva jednu jedinstvenu zgusnutu emociju, i izraz tog doživljaja u lirskoj pjesmi također karakterizira jaka zgusnutost. Zbog toga su lirske pjesme po pravilu kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju. Lirski izraz je karakterističan po svojoj izrazitoj ekspresivnosti (tj. izraženoj emocionalnosti), koja posebno dolazi do izražaja u ritmičnosti stihovne organizacije i po harmoničnosti pjesničkog oblika. U tom pogledu lirika, uz epiku i dramu, predstavlja jednu od temeljnih mogućnosti umjetničkog izražavanja.

LIRSKA PJESMA je umjetnički tekst posebne vrste, koji do izražaja dovodi jedno jedinstveno raspoloženje uz pomoć jedne jezičke organizacije višega reda nego što je to slučaj u svakodnevnom govoru. Za razliku od epske pjesme, u lirskoj pjesmi nema ni fabule, ni pripovijedanja, ni razvijenih situacija, već je sve izraženo u zgusnutom i emocionalno otežanom jezičkom izrazu, često u samo jednoj slici, ili u jednoj usporedbi, alegoriji, paralelizmu ili nekoj drugoj neobičnoj vezi riječi. (U lirskoj pjesmi posebno su česte metafore, koje su sposobne da povezu međusobno disparatne, različite i odvojene stvari).

LIRSKI SUBJEKT je naziv za ono unutrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu i u njoj izražava svoju duševnost. Često je to sam pjesnik, ali može biti i neka druga osoba, ili čak neko neidentificirano unutarnje biće pjesme. Često je to "ja" i gramatički prisutno u pjesmi (kao prvo lice jednine). A i kad nije na takav očevidan način prisutan, lirski subjekt i tada predstavlja duhovni stožer pjesme. Ustvari, pjesnički izraz je uvijek zasnovan na jednom duševnom raspoloženju, koje i jeste pravi subjekt pjesme.

LIRIZAM je naziv za lirski ton koji može prožimati svako umjetničko djelo, bez obzira da li je pjesma, slika, muzika kompozicija ili film. Pošto u osnovi svekolike umjetnosti uvijek leži čovjekovo saosjećanje s ljudima i stvarima, onda je lirizam - ili liričnost - jedno od - za umjetnost karakterističnih - svojstava umjetničkog izraza.

GLAVNE VRSTE l RAZVOJ LIRIKE
Lirska poezija je vjerovatno stara koliko i sam jezik, ili, bar, koliko i čovjekova potreba da iskazuje svoja osjećanja. U početku je ona bila gotovo nerazdvojno vezana uz muziku i ples, kao dio jedne sinkretičke umjetnosti, koja je i danas svugdje popularna i u kojoj se pjesme pjevaju uz pratnju muzike i obično uz ritmičke pokrete tijela (kao u suvremenoj pop i rok muzici).

U antičkoj Grčkoj takve pjesme su obično bile pjevane uz pratnju nekog muzičkog instrumenta. Obično je to bila leut ili lira, pa je tako i nastala riječ lirika. Već kod nekih antičkih pjesnika, kao što su bili Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont i dr., riječi pjesme su postale važnije od muzičke pratnje, pa je i sama pjesma sve više postajala samostalna jezička umjetnina.

U antičkoj književnosti razvile su se i neke posebne vrste i forme lirskih pjesama, koje su od helenskih pjesnika preuzeli rimski pjesnici. Neke od njih evropski pjesnici su njegovali sve do modernog doba, a druge su postepeno iščezavale i ustupale pred novim pjesničkim vrstama i formama.

TEMELJNE LIRSKE FORME

HIMNA je prvobitno označavala svaku pjevanu pjesmu, a onda je počela značiti pjesmu upućenu ili posvećenu nekom božanstvu, kao Sapfina "Himna Afroditi". (Tek u XIX st. taj je naziv počeo označavati svečanu pjesmu koja je prihvaćena kao izraz jedinstvenog kolektivnog osjećanja cijelog jednog naroda).
ODA se razvila iz prvobitnih horskih pjesama koje su se pjevale u vrijeme vjerskih obreda. Ispjevana je u uzvišenom tonu i slavila je značajne ličnosti, veličanstvene pojave u prirodi ili neke uzvišene ideje. U staroj Grčkoj po odama se proslavio Pindar, a u Rimu Horacije.
DITIRAMB je bila strasna, razuzdana pjesma koja se pjevala na svečanostima u slavu Dioniza, boga vina, bujanja prirode i životnih radosti. Ona je slavila život i bila puna životnog poleta. (Za izraz takvog raspoloženja i danas se kaže da je ditirampski)
ELEGIJA je prvobitno označavala pjesmu u kojoj je izražena žalost za mrtvim. Kasnije je počela značiti pjesmu u kojoj se izražava tuga za onim što je prošlo ili što je daleko: bol zbog smrti drage osobe, zbog prolaznosti života, zbog prohujale mladosti, zbog izgubljene ljubavi, zbog dalekog zavičaja. (Riječ elegično i danas označava, izražavanje takvog duševnog raspoloženja.) Po elegijama su naročito poznati rimski pjesnici Tibul i Ovidije.
IDILA je pjesma o sretnom domaćem životu, naročito na selu. U njoj se slavi mirni seoski život, toplota domaćeg ognjišta, ljepota i čistota prirode. Idilični tonovi česti su bili u Katulovoj i Tibulovoj lirici.
EPIGRAM je kratka, zbijena pjesma od nekoliko stihova, u kojoj se na duhovit način komentiraju neke negativne društvene pojave, ili neke ljudske mane ili loši postupci nekih javnih ličnosti. Rimski pjesnik Marcijal bio je posebno poznat po svojini oštrim i jetkim epigramima.
POSLANICE ili EPISTOLE su pjesnička pisma upućena prijateljima ili poznatim javnim ličnostima, u kojima se obično raspravljaju neke teme od općeg interesa, kao što je slučaj u Horacijevoj "Poslanici Pizonima", koja predstavlja pjesnički traktat (teorijsku raspravu) o pjesništvu.

TEME l MOTIVI LIRIKE
U razvoju evropske poezije svaka epoha je stvarala svoj sistem pjesničkih vrsta i oblika. Ali iako je skoro svaka nova epoha stvarala nove pjesničke vrste i oblike, pjesnici su često iz ranijih epoha preuzimali one oblike koji su odgovarali njihovim vlastitim stvaralačkim težnjama i njihovoj vlastitoj osjećajnosti. Pjesnički oblici kao elegije, himne, idile, epigrami, ditirambi obnavljaju se neprestano, i to najviše zato što u njima do izražaja dolaze neka temeljna ljudska osjećanja.
U teoriji književnosti lirske pjesme se često svrstavaju prema njihovom osnovnom motivu. Tako se kao vrste lirske poezije navode ljubavne, rodoljubive (domoljubne ili patriotske), socijalne pjesme, zatim opisne pjesme (u stvari, pjesme o prirodi), te religiozne, refleksivne ili misaone pjesme i satirične pjesme. Ta podjela, ustvari, više govori o onim "stalnim temama" koje u svakom vremenu zaokupljuju osjećajnost pjesnika, nego što uspostavljaju stilsku i strukturnu razliku medu vrstama pjesničkog izraza.
Dok su u starijoj poeziji glavne teme bile priroda, ljubav, prolaznost mladosti i života, društvene nepravde i si., u modernoj poeziji došlo je do prave "eksplozije lirske materije", pa su pjesnici počeli izražavati najraznovrsnija i najsloženija osjećanja, očitujući ne samo svoju osjećajnost već i svoje stvaralačke i estetičke ideje. Postavši svjesni koliko je sam jezik osnova njihove umjetnosti, oni su ga u modernom vremenu počeli tretirati ne samo kao izražajno sredstvo već i kao osnovnu materiju u kojoj se organizira specifično poetski govor. Zato se za mnoge moderne pjesnike može reći da se ne izražavaju riječima, već da u riječima traže i iz riječi oslobađaju skrivenu izražajnu energiju samog jezika.

LIRSKE VRSTE
Prema autoru




narodna
autorska (umjetnička) Prema temi




domoljubna (rodoljubna, patriotska)
religijska
ljubavna
misaona (refleksivna)
pejzažna (opisne, deskriptivne)
socijalna
satirična Prema obliku
antički oblici



anakreontske pjesme
ditiramb
elegija
himna
oda
idila
epigrami

francuski

kancona
rondo
rondel
balada
romanski oblici

španjolski

romansa
glosa

talijanski
sonet
sestina
madrigal

Sažeti oblici
aforizmi
epigrami
epitaf
maksima
sentenca
Satirični oblici
satirična pjesma
(socijalna; politička)
parodija
travestija

ORIJENTALNE LIRSKE VRSTE
RUBAIJA (perzijski četvorka) kratka je refleksivna lirska pjesma od četiri stiha, koji se rimuju po shemi aaba (prvi, drugi i četvrti stih imaju istu rimu na kraju, dok je treći stih nerimovan). U toj čvrstoj i zbijenoj formi izražavaju se različite jezgrovite misli o svijetu, koje su obično prožete duhovitom ironijom. Iz perzijske poezije, gdje ju je proslavio Omer Hajjam, ona je prenesena u arapsku i tursku poeziju. Kod nas su je njegovali bošnjački pjesnici Bašagić, Dikić, Catić i dr.
GAZEL (perzijski ghazal, pjesma ašiklija) pjesma je sastavljena od najmanje deset stihova raspoređenih u strofe od po dva stiha (distihe), koje su povezane višestruko ponovljenom rimom. Po sadržaju je to prvobitno bila ljubavna pjesma, u kojoj su pjesnici izražavali ljubavnu čežnju, s naglašeno tužnim osjećanjem, ali je postepeno postala refleksivna pjesma s mističkom inspiracijom, ili, pak, s religioznim mislima i naglašenom moralističkom tendencijom. U tom smislu gazel je naročito usavršio veliki perzijski pjesnik Hafiz. Iz perzijske i arapske poezije ta pjesnička forma je kasnije prešla i u poeziju evropskih naroda. (Poznati su gazeli velikog slovenačkog pjesnika Franca Prešerna).
KASIDA je pjesma koja po formi predstavlja prošireni gazel; sastoji se od najmanje petnaest, a najviše od 99 distiha, tj. od trideset do skoro dvjesto stihova, s jednakom rimom na kraju svakog drugog stiha (aa, ba, ca, da itd.). Sadržaj joj je mogao biti didaktičan, refleksivan ili prigodan. Obično se govorila na javnom mjestu, pa je imala određenu namjenu: da hvali, kudi, proslavlja ili oplakuje.