Socijalne i misaone pesme

Otvaram topic o najljepsim ljubavnim pjesmama poznatih pjesama.
Otvaram ga s mozda najboljim.

Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Mala kavana



Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!


Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.


Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?


I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Samoća

Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…


GRAD


Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.

rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.

ujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuæu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slièna ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuæe utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuðenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oèi i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraæajuæi se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz èetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pešèenièkom mljekarstvu
Svim je bojama veæ moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znaèi danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, piæa, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reæi
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeæu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuæi neko nerazgovjetno piæe svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oèi providne i dragocjene jedne Èehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodreðena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obiènu i raskalašenu domaæicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeæe
šteta, nepovratno šteta

rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu
Živiš uza me, kao dah jasmina,
il mjesečina iznad krtih stijena,
tošeć me slašću, što pored svih mijena,
ima stalnost noći, mora i planina.

Htio bih te dići uz zanos violina
do dalekih zvijezda, gdje nikoga nema,
ta sjati uza te, riješen svih vremena,
uz muziku, što bi dragala s visina.

Najteže mi je, kad te noć odnose!
O da te barem san večeri svake
ugrabi, pa mi čaroban donese

tvoj osmijeh, što je sve ljepši i mlađi,
moje bi noći bile tada lake,
a moji snovi mnogo, mnogo slađe